svijet -iza -ugla

srijeda, 27.04.2011.

tebi

Koliko bih ti toga željela reći , a pričam samo gluposti, nabrajam nebitne sitnice dok se utapam u tvojim pogledima. Možeš li uopće vidjeti istinu u mojim očima, osjećaš li tu želju da te cijelog upijem za tih nekoliko prokleto prekratkih trenutaka? Pokušavam te pohraniti u sebi, lik i riječi, titraje tvog postojanja kao pogonsko gorivo za poslije, sutra, prekosutra- do novog susreta.
I kako tebi objasniti što osjećam kad ni sama sebi nisam jasna? Znaš li ti možda točnu mjeru boli koja nam treba da istražimo sve registre vlastite duše? Znam samo da te svaki put kad se sretnemo još više zavolim, unatoč tomu što mi razum vrišti kako je to uzaludno i besmisleno.Bar u okvirima mogućnosti da postaneš moj.....
Kad me neki stih ili misao navede na otključavanje zabrtvljenih ladica, pretvori u definirano ono za što mi kronično nedostaje riječi, što ne znam ni sama oblikovati i logičkom rasčlambom postaviti na određeno mjesto unutar svog svemira, ti si taj kroz kojeg to spoznajem. Ponekad kliznem niz rijeku misli privatnog svijeta nekog pisca ili pjesnika, ukalupim se bez otpora u njihovu tugu, prepoznam fragmente sebe u njihovim riječima. Onda bar na neko vrijeme prihvatim silinu čežnje za tobom kao katalizator u procesu spoznavanja nečeg višeg i dubljeg...
A opet, ova mi se objašnjenja čine suviše okrenuta ka meni samoj a da bi mogla biti istinita. Jer znam, branim se od nejasnog, tražim smisao u besmislenom, pokušavam u kutijicu sa etiketom upakirati ono što ni puno mudrijima do sada nije uspjelo-smisao ljubavi...

27.04.2011. u 19:27 • 30 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.03.2011.

crtica pred san



Slučajno -ili ipak namjerno uzeh baš "tvoju" šalicu da popijem čaj prije spavanja...Pitam jesu li tvoje usne dodirivale baš taj dio ruba gdje ja naslanjam svoje? Jesi li uopće pročitao što je poručivao moj pogled dok sam ti je pružala, kako sam se zbunila kad sam primjetila da gledaš u naslikana srdašca i otrcanu englesku frazu? Da si tada mogao osjetiti kako moje srce otkucava ispod naoko mirne fasade, koliko bi neizvjesnosti i sebi i meni uštedio...A možda ne bi bilo tako lijepo danas, kažeš kad ti pomenem neki detalj iz tih mjeseci. Sada nije ni bitno. Zaklapam oči sa osmjehom jer znam da ćeš doći u moj san. I da ću se sutra probuditi sa još većim smješkom jer si i dio moje jave.

06.03.2011. u 14:41 • 47 KomentaraPrint#

petak, 31.12.2010.

konačno...

Čini mi se kako je svaka stanica mog tijela naelektrizirana, nabijena nekim čudnim nabojem, kombinacija nestrpljenja i osjećaja da sanjano postaje stvarno pravi vrtloge u umu, a srce treperi u ritmu koji valjda jedino bubnjar na nekom dobrom rock koncertu može oponašati...
Da, znam , još samo malo i bit će uistinu onoliko moj koliko sam poželjela. Sve sitne zamke, igrice riječima, pogledi , tišine;ono fino kruženje u Igri kroz slučajne susrete, naizgled nebitne kave , povremeno druženje u sigurnom okruženju poznanika dovelo je do krajnjeg cilja –večer samo za nas...
Formalan poziv na kazališnu predstavu o kojoj smo oboje izrazili visoko mišljenje i utvrdili neophodnost gledanja iste u svrhu postizanja umjetičkog prosvjetljenja tjera me na smijeh-ako je i jedno uistinu imalo na umu išta vezano uz pomenuti događaj, mirno ću prošetati preko usijanog kamenja.
No, kurtoazija Igrice i civilizacijske norme su zadovoljene, i evo laganih drhtaja u korjenu kralježnice- lovac i lovina se stapaju u slatkom isčekivanju...
Lagano mu prilazim „korakom rimske božice“ kako bi to opisao Pjesnik-dok ženka u mom sustavu želi samo što prije osvojiti mužjaka-ili mu se predati bez zadržavanja...
Hmm, taj sjaj u očima , lagani nemir za koji misli kako ga ne primjećujem dok izmjenjujemo fraze odgovara frekvenciji mog tijela. Srećom, ne čita mi misli –možda bi se i osupnuo da može-ne vjerujem kako od dame očekuje tako pakleno vruće sličice što sam ih složila u glavi-ili ga ipak potcjenjujem?
Onaj ključni dodir koljenima da bi propustili zakašnjelog gledatelja je istog časa isključio sve ostalo i natjerao ga da odbaci masku uglađenog gospodina. Idemo do mene? Pitanje, konstatacija, zapovijed? Ma nebitno, šaptom izgovoreno da i bljesak pogleda bio je dovoljan da mu ruka krene ka mom koljenu i laganim dodirom definira neizrečeno...
Kako ukalupiti u riječi onaj tren kad me obuhvatio, utkao se u mene i spustio usne na moje?Mogu li vatru i vihor pretvoriti u rijeku slika? Ta četiri vrela dlana i dva sirovom i nezaustavljivom strašću nošena tijela imaju svoj poseban izričaj...
Posjednički poljupci na vratu, prsti što trgaju sve što ih priječi da osjete koliko sam spremna, sjedinjenje i eksplozija u zajedničkom kriku...A poslije, sati pomnog istraživaja i nježnosti...I ponovo pakleno usijanje, osjećaj punine kad ga stežem bedrima i pratim zaigranim kukovima, dok se oboje hvatamo za rubove svijesti u pokušaju da još samo malo odgodimo plimu...
Negdje u ranom i neispavanom jutru oboje priznajemo kako pojma nemamo o sadržaju prvog čina predstave što smo ga uspjeli odgledati i razdragano se smijemo sami sebi upetljani jedno u drugo...

31.12.2010. u 00:01 • 62 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.10.2010.

posebno...

Sve češće stavljam ljude, događaje, stvari, a i sam život u tu kategoriju. Valjda što i jest tako, ili sam vremenom usvojila kriterije koji me upućuju na takve poteze .
Ali opet, postoje trenuci koji su posebniji od drugih, trajno nas obogate i promijene sliku svijeta na bolje.
Par dana u društvu dragih ljudi u prelijepoj Istri, more, sunce, ocean smijeha i dobre zabave.
I susret sa nekim tko zna puno o meni, a čije su brige i snovi postali dio mojih.
Simpatična knjižica sa posvetom zbog koje se osjećam najposebnije na svijetu.
Kažem i ja " Toliko je divno što te imam!"

04.10.2010. u 21:21 • 74 KomentaraPrint#

utorak, 13.07.2010.

sličica...

Lagano spuštam usne na njegove, grickam nježno donju usnu, dižem se na prste i ljubim mu oči, zatvara kapke...Čvrsto me drži u zagrljaju dok mu dlanovi klize niz moja leđa, spuštaju se do guze i privijaju još bliže, na prepone...Da, osjetim ga, čvrstina na trbuhu govori o želji koja ga je ponijela... Čini mi se kako miljuni trnaca klize iz dna mog trbuha prema koljenima, čine ih slabima i klecavima...Njegove usne traže ono posebno mjesto iza uha za koje zna da će me uzbuditi, raspametiti do kraja...Uspijeva, izvači iz mene uzdahe koji mu se očito jako sviđaju...Zabacujem glavu dok spušta usne prema grudima, pritišće me uza zid i kreće dlanovima niz bedra, izvana ,a zatim se vraća unutarnjom stranom...Nestrpljivo mu otkopčavam košulju,ljubim prsa, oslobađam se zagrljaja i okrećem ga ka zidu...Znam da će mu zatrebati oslonac.....Drhtavim prstima raskopčavam remen , hlače puštam da padnu i spuštam se na koljena-ionako me više ne drže....Pogled odozdo u njegove raširene oči , zločesto-sladak osmjeh na mojim usnama, čvsto me grabi za ramena kad polako, zubićima uhvatim rub boksa osjećajući pod usnama i bradom kako se nestašno meškolji moja najdraža igačkica....Ne mogu je ne osloboditi....Uzeti prvo čvrsto u dlanove, osjetiti kroz njega divlje otkucaje koji prate ritam mog srca....Lagano, kao onu veliku , šarenu licitarsku lizalicu jezikom prijeći cijelom dužinom, okolo naokolo.....Pa do vrha....Mukli ton koji mu se otima iz grla govori mi kako sam mu pročitala misli......Usnama, zubima, jezikom vučem ga ka ivici....I onda zastajem , pustim neka na trenutak ulovi dah, da shvati kako može još izdržati, zamisliti još nešto ugodnije....ne treba mu više od tog trena, diže me , okreće , valjda u trenu moja odjeća nestaje pod nestrpljivim rukama , tek uspijem duboko udahnuti prije no što me ispuni...Poslije....smijemo se vlažnim otiscima dlanova na zidu.......

13.07.2010. u 21:37 • 68 KomentaraPrint#

petak, 21.05.2010.

west side story


Tek dva maila zaljepljena ovdje ,ali dovoljno da opišu kako se svijet u trenu može zaljuljati, ma koliko se branili....a pokušala sam...i dalje se ljulja...Jesam li bila preiskrena, napisala ono što se inače prešuti? Da li je odgovor tek odjek mojih riječi, ono što je pretpostavio da bih željela čuti? Hoću li imati hrabrosti provjeriti-to ne mogu tvrditi...Ima puno skica koje nisu poslane, poruka od kojih u zadnji čas odustanem-a onda, opet, neki Balašev stih me natjera da se upitam-griješim li što sam pobjegla natrag u moj mali, sigurni svijet...

Moram priznati da sam totalno zbunjena ovim što mi pišeš u porukama.Ne znam ti dati odgovore na tvoje upite, ne znam ni sebi objasniti što se to događa...Kemija, privlačnost, izazov zbog nove situacije, nedozvoljeno voće????Kako reagirati i kako se postaviti?Jedino što znam o tebi je ono što kažeš, mogu samo pretpostaviti da je istina.Isto tako i ti o meni...Čudno mi je sve to, nikad mi se takvo nešto nije dogodilo, inače sam trezvena, sabrana, ozbiljna.I ne igram se vatrom, tuđim emocijama, a posebno ne želim nikoga povrijediti.Da je izazov velik, iskreno,najveći do sada, to je nepobitna činjenica. Ali, ne mogu dozvoliti da zbog sebične želje za srećom, tako normalno ljudske, ikoga povrijedim, unesem nesklad u nečiji život. Sad mi je jako žao što sam ti napravila zbrku u emocijama, što sam se uplela u tvoj život.Ivane, ja ne znam lagati, reći da je meni svejedno.Ali-previše je toga što moram prelomiti, a ne znam kako. Nisam žena za avanture, previše sam djetinjasta u nekim segmentima a da bih se znala snaći u takvim situacijama, a ovo je igra za velike. Opet, sa druge strane, nismo više djeca, previše osoba je vezano-posebno kod mene- uz naše odluke i poteze, a da bi postupali impulzivno. Možda je najpametnije u ovom trenutku ostaviti sve koji dan da se staloži, da se pokušamo sabrati i razmisliti realno, posložiti kockice kako ja to volim reći.Ako se nastavimo igrati riječima, poletjet će za njima i želje i emocije..... I ovako muku mučim , da se spustim na zemlju....Ne znam, totalno sam out, što činiti......Da pokušamo napraviti prekid u komunikaciji?Što ti misliš, želiš, predlažeš?Molim te , dobro, dobro razmisli prije no što mi odgovoriš-ja sam tek obična, izgubljena i zbunjena žena....


Jedino sto znam je da te ne zelim izgubiti. Tvoje oci su ostavile dubok trag u mojima,tvoj glas jos odzvanja u mojim usima,a osmjeh....zarobio me je. Ja protiv sebe ne mogu,ovo je jace od mene,od mog razuma... Inteligencija postaje bezvrijedna kada se poveca broj otkucaja,kada ti ti otkucaji ne daju spavati, kada ti SRCE poslije duuuugog vremena ozivi osjecaj za koji si mislio da nikada vise neces dozivjeti.Ana , ja sam potpuno nemocan u ovoj situaciji, zarobljen nadom,ceznjom i iscekivanjem kao malo dijete pred izlogom punim igracaka. A protiv sebe se ne ne isplati boriti, uvijek gubis....
Zato, volio bih postati dijelom tvog zivota, sjaj u tvom oku i sve one spremljene puse pravilno rasporediti na prava mjesta...
Veliki pozdrav od mene i ovog ludog srca koje jako tuce kad pomislim na tebe...

21.05.2010. u 00:15 • 62 KomentaraPrint#

subota, 27.02.2010.

nedovršena priča


Dok Pjesnik pjeva omiljene mi balade , pokušavam sebi ispričati jednu nedovršenu priču iliti koliko može biti istinita ona narodna- pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti…
Možda još nema dovoljno vremenskog odmaka koji bi pomogao oblikovati , u riječi pretočiti
poseban događaj , jednog čovjeka i jednu ženu u hipokrizijski osuđivanoj situaciji-ne mogu čak ni samu sebe, bar onu prijašnju, izostaviti iz te prozivajuće mase .
Da , naučila sam da nema jednostranog pristupa ni preljubu, kao ni jednoj drugoj stvari u životu, uostalom.Ili smo mi ljudi nevjerojatno sposobni opravdavati svoje slabosti?
Znam samo jedno, ne žalim zbog učinjenog, ili neučinjenog….
Željeti nekoga poput Balaša, čovjeka koji zna i smije staviti najbolje od sebe na dlan i hrabro ti ponuditi-ma koja žena to ne čini?
Ne mogu nikako zaboraviti tren kad smo se vidjeli, kad je skinuo sunčane naočale i sa puno više žara no što je potrebno u takvoj situaciji, odgovorio na moj upit o mjestu predavanja na koje sam se uputila.Svakako, pa jedan je od predavača, rado će me osobno povesti…. Pogled u njegove vesele oči i zgodna pojava izazvali su mi leptiriće u trbuhu, kao tinejdžerici…
.
Odslušala sam par predavanja, i njegovo naravno, ne skidajući pogled sa prezentatora- i sad mislim da je bio blago zbunjen, poput dječaka- mada je on poslije tvrdio suprotno.
Zajednički izlazak iz zgrade bio je previše očito planiran-ma obostrano , budimo iskreni, i uljudni upiti vezani uz njegovu struku brzo su rezultirali pozivom na kavu, a sve u svrhu prosvjećivanja….
Još je bilo vremena da zbrišem, što sam u jednom trenutku poželjela, ali nije lijepo odbiti čovjeka tek tako…A i očarao me taj pogled i osmjeh, priznajem.
Odabrali smo terasu susjednog, prilično pustog kafića.Bez treme, ugodno čavrljanje na zadano gradivo brzo se proširilo, zatekli smo se kako nam se teme same nameću, kao dugogodišnjim znancima...Vrući pogledi u smjeru dekoltea lepršave i poprilično prozirne ljetne tunike mi nisu izmakli, nemir je izbijao iz njega, osjetila sam to, žena u meni je zadovoljno prela…
Strateški izvučen podatak o mailu-da mi proslijedi materijal, naravno…
Prekrasan osjećaj kad mi je , otvoreno i iskreno, rekao da me najradije ne bi tri dana pustio da odem kad sam konačno ustala, srce je nekako neuobičajeno zalupalo…
Trebam li uopće reći kako je mail stigao –i bio pročitan u rekordno kratkom vremenu od trenutka rastanka? Jedva sat ,koliko je bilo potrebno da se dokopamo lapa u nekoj manje javnoj situaciji…
A dalje, ma već negdje izrečeno…..
Danas, večeras ….Pitanja što me je to natjeralo da prekinem priču na vrhuncu radnje?Odgoj, strah, grižnja savjesti?
Nije ni bitno, posebni folder nazvan čarobni odsječak vremena , ničim nepokvaren i uprljan , spremljen je u meni i njemu ….I znam da baš kao i ja često tamo svrati-i stižu prelijepe slike na mail, bez riječi-ionako su suvišne i prejednostavne da bi opisale čaroliju foldera…

27.02.2010. u 20:54 • 97 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.01.2010.

zatvaram vrata...

Može li početak godine biti vrijeme za retrospektivu ili ga je ipak bolje uzeti kao početnu poziciju , startnu crtu za novine u životu?
Što me tjera sad, kad sam blagdane uspjela prebroditi bez neke , da se ne lažem, prevelike tuge i bespotrebnih zašto da se vraćam u prošlo, svršeno vrijeme ?
Dobro, podsjetnici u tu, ali ono što imam od jučer ima neizmjernu vrijednost za danas i sutra.Plaćena cijena-sitnica za ono što nosim dalje.
Protekla godina, toliko promjena, preokreta, i pomaka za koje nisam nikad ni povjerovala kako ih uopće mogu , znam , usudim se napraviti.

Neki možda mali , uobičajeni koraci, ali meni je svaki bio od sedam milja, a neki opet davno zakoračeni u mislima , ali zaustavljeni dugo u zraku, sad spušteni na zemlju.I ja sa njima, prizemljena, definitivno.Razbijene iluzije i susret sa istinom .Zašto mi je uopće toliko dugo trebalo da se prestanem lagati?
Oprostiti drugima i nije bio toliki problem koliko je bilo teško oprostiti sebi.I čini mi se da je to bio najveći i najdulji korak.
Reče Pjesnik:
„Sve ima svoje , i vatra i led, u kap se stvori čemer i med, sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh….“
Zato 2009. i sve prije nje, svi vi posebni koji ste me i ne znajući spustili, ali mi i pomogli stajati –hvala.

17.01.2010. u 22:47 • 59 KomentaraPrint#

srijeda, 16.12.2009.

sjećanja...

Thousand kisses deep…trenutci koji imaju taj ritam,snagu tih poljubaca….
Zašto si uopće utvaram da ih mogu pretočiti u riječi…..a opet, preposebni su da ne pokušam, mada znam da ću ih okrhnuti…

Vrata se se otvorila istog trena kad sam dotakla zvonce, iskre u pogledu i osmijeh ….
Skida mi kaput i otresa iz kose pahulje prvog snijega te godine, usnama tražeći ono posebno mjesto iza uha dok me čvsto privija uz sebe…Trnci iz korjena kralješnice izvijaju mi leđa i gnijezdim se u njegovim preponama uživajući u meškoljenju moje najdraže igračkice …
Diže me poput djevojčice u naručje, naslanjam mu glavu na rame upijajući njegov miris, onu jedinstvenu , neponovljivu kombinaciju koja me raspamećuje…
I već me posjeduje, čula su svedena samo na njega i iščekivanje onoga što znam da slijedi, a opet još nedoživljenog…Spušta me lagano na postelju, zarivam lice u jastuke dok njegovi vreli dlanovi klize uz moja bedra, dižući suknju kako bi posuo poljupcima uzdrhtali trbuh, poslao kovitlac leptirća po cijelom tijelu…..Prepuštam se potpuno , postajem njegova igračka, neka me vodi kamo želi i kako želi, na sve sam spremna, samo da ne prestane ova čarolija dodira... Odjeća nestaje, raznosimo vatru i vlažnost jedno po drugome, dvije puti su jedna, mašta gradi posebnu realnost usklađenih želja…gubim se u njemu i on u meni…
Vječnost ili tek koji sat poslije skupljam se u njegovu zagrljaju , jedva svjesna ičeg drugog, osim potpune sreće koja izvire iz svakog atoma…

16.12.2009. u 22:52 • 82 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.11.2009.

U svijetu znanja, paralelnih stvarnosti i čarolije riječi

Konačno sam uspjela posložiti sve kockice oko organizacije-ma ne , jednostavno sam odlučila da ovaj put Interliber neće proći bez mene…
Unatoč nagovještaju viroze (kojeg tipa-iskreno-nije me zabrinjavalo) , uputih se u metropolu.
Ulaz u paviljon, u šareni svijet pisane riječi, u trenu je učinio da zaboravim sve dosadne simptome koje mi je blagonaklono pokušavala udijeliti gorepomenuta pratiteljica.
Začas sam se izgubila u moru naslova, pomalo si samozadovoljno čestitajući kad bi broj već proučenih naslova na pojedinom štandu prešao u dvocifreni….
Gledati knjige ,imati ih u rukama , znati da se unutar korica nalazi mašta, snaga snova, život njenog autora-valjda najljepši osjećaj što ga obični čitatelj može doživjeti…
Svi ti otisnuti svjetovi pojedinaca , ljudi koji su imali potrebu pretočiti svijet i život u riječi da bi ga pokušali objasniti prvenstveno sebi, a i drugima koji su željni odgovora….
Pred tolikim znanjem i mogućnostima izbora , osjetih se na trenutak manjom od zrnca, svladana osjećajem da je nemoguće sva ta područja za jednog života temeljitije upoznati….
A opet, tu je bila i sreća što imam priliku uzeti bar ponešto od svega i ugraditi u svoj svijet….
Jedan ne baš pretrpan i posjetiteljima okupiran štand –naravno, tematika minulog rata nije ni ugodna ni zabavna…Posegnuh za fotomonografijom…Možda pronađem ono što tražim ponekad…Svoju prošlost u jednoj slici, možda neke odgovore, otkup za nedorečeno i neizrečeno…Ne, druga ratišta ali iste tuge…Zahvaljujem mladiću koji je vrlo ozbiljno shvatio svoju ulogu na tom mjestu-ne prodaje šarene svjetove mašte i obmane…Koje i sama svakako više volim od realnosti.

Bilo bi neobično da nisam potražila i Pjesnikove riječi.Sa njima mi se komadići slagalice života lakše uklapaju u cjelinu….
I možda citat nije baš primjeren mojim godinama, i čini mi se da sama sebe ponekad kočim u potrebi da nadoknadim oteto i nedoživljeno, da žurim u srednjovječnost, ali ne mogu odoljeti slikama i emocijama koje mi nosi…Valjda su me boje krošanja uz put opet očarale…

„….al' jesen me je najviše mazila…Spuštala mi se na ramena nežno, kao tanan sveter obojen dimom spaljenog lišća i učila me rečima kojima se priziva tišina i koje se, ako ih pravilno zamisliš, rimuju sa rominjanjem kiše i slade pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena …
Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kozmičkom satiću ugrađenom u vlažni , sivi pesak negde na samom izvoru moje kičme.Veliki zupčanik koji bi ranije uvek škljocnuo kad kazaljka naiđe na april ili oktobar , zarubio se kao šljunak i točkići su odjednom počeli da se vrte neočekivano lako….
Dovraga, poražavajuće lako….“(Jedan od onih života)

P.S. Ako tko oboli od kakvog oblika gripe nakon posjete Interliberu, nisam ja kriva-već sam zdrava:-)

16.11.2009. u 20:38 • 57 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2011  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

pokušaji da virnem u veliki svijet izvan mog dvorišta, naučim nešto novo , otkrijem ljepotu života

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

ranimraz89@gmail.com